O vrhu Maja Jezerce se sve zna i sve je napisano. Najviši vrh Prokletija i Dinarida svojom moćnom piramidom sa koje se pruža veličanstven pogled na rasute stjenovite grebene Prokletih planina privlači planinare u svim uslovima i svim godišnjim dobima. I pruža idealne uslove za spremanje visokogoraca za najveće izazove. Tako je bilo i ovoga puta…

Datum: 08. jun 2019.
Planina: Prokletije;
Vrh: Maja Jezerce;
Savladana visinska razlika:1700 m;
Trajanje uspona: 6 h 10 min;
Ukupno trajanje ture: 11 h;
Učesnici: Slobodan Cmiljanić, Ćazim Fetahović, Dino Mulamekić i Milan Radović;

Maja Jezerce je značajno iskustvo za svakog planinara-visokogorca. Koliko god puta posjetili ovaj vrh, uvijek vam pruži novi doživljaj novi izazov i novo preispitivanje u kakvoj ste kondiciji i spremnosti… Jezerce ima kultni status među balkanskim planinarima, to je nedvojbeno. Zato je Jezerce vrhunska tura za sve visokogorce koji se spremaju za neki ozbiljan uspon u svjetskim planinama. Posebno u uslovima snijega. A to smo, ovoga puta, iako je mjesec jun, imali u izobilju.

Iz Podgorice u Gusinje, preko Albanije, stižemo u petak veče. Dogovaramo se sa Dinom koji živi u Gusinju da krenemo ujutru u 4…

E sad, malo i subjektivne priče, neka mi ne bude zamjereno kao čovjeku koji obožava Prokletije i koji je više od 10 puta penjao Jezerce… Dino je mlad momak, student, preko društvenih mreža, u poslednje vrijeme, šalje lijepu sliku o svom kraju i Prokletijama. Pravi odlične fotografije, i radi kako treba kako bi napravio od ove priče brend. I zaista, se radujem da se pojavljuju mladi ljudi, ljudi koji su iskusili i druge kulture i koji razmišljaju moderno i koji na jedan lijep način promovišu ljepote ovoga kraja. Gusinje i Prokletije to zaslužuju. Gusinje je nekada imalo značajne planinare, staru generaciju koja je bila povezana sa planinarima, pionirima Prokletija i koja je pisala i objavljivala prve zapise i fotografije ovog, dugo decenija, skrivenog kutka prirode. Kada je ta generacija ušla u fazu da više ne može da radi te stvari, a neki od doajena poput Radonje Šekularca su napustili životnu scenu, čini se da u ovom kraju nije bilo dostojne zamjene. Ne barem za promociju Prokletija na pravi način, kao svjetskog bisera prirode, kao ljepote kojom ćemo se boriti za budućnost… Izvan malih priča i interesa o „svom ataru“, izvan besmislene rasprave o imenima vrhova, izvan tihe promjene vjekovnih toponima, izvan svega što nije u duhu planinarske etike i planinarenja kao načina života… Ono što me raduje jeste saznanje da je Dino dosta toga pročitao o Prokletijama i to je već kvalitet više. Jer, što se mene tiče, više cijenim ljude koji čitaju i istražuju u literaturi nego samo puko oslanjanje na priče iz katuna iako ni njih ne treba zanemariti. U ovom momku sam prepoznao tu perspektivnost i vjerujem da će, skupljajući iskustvo sa tura i druženjem sa ozbiljnim i iskusnim planinarima spremnim da prenesu svoje iskustvo mlađima, doprinijeti u perspektivi da se Gusinje prepozna i po planinarima a ne samo po planinama… Zadovoljstvo mi je što sam upoznao ovog momka i družio se sa njim na ovoj turi…

Subota ujutru, 4 sata. Čaršija spava a nas četvorica odlazimo prema Vusanju i dalje makadamskim putem kroz Ropojanu. Stižemo do dvije nove kuće na kraju doline gdje ostavljamo auto. Inače, tu je put u dužini od dvadesetak metara prilično loš ali je potom, ponovo solidan tako da smo terencem mogli do karaule na Zastanu, ali to nismo uradili.

Krećemo u 4,50 h. Već je svanulo tako da nam čeone lampe nisu potrebne. Jutro je prilično toplo, velika vlaga je u vazduhu i već sa prvim koracima kroz šumu osjećam da se znojim… Zato, što laganije…

Prolazeći pored graničnog kamena dočekuje nas veličanstven prizor doline Buni Jezerce sa gorskim očima i stjenovitim grebenima iznad… Vrhovi grenbena Maja Malisores se ogledaju u mirnoj površini jezera. Slika je nevjerovatna, fascinantna… Ne možete da odgonetnete gdje je mjesto spajanja lica planine i njenog odraza…

Iznad zadnjeg jezera pravimo pauzu za namještanje dereza. Snijega je dosta tako da se odlučujemo za zimsku rutu, kuloarom iznad jezera kako bi izbjegli desno zaobilaženje kroz cirk ove doline i skratili vrijeme hodanja za bar sat vremena…

Snijeg je kompaktan i dobar za ovo doba godine, dereze drže dobro. Nadamo se da će i u gornjem dijelu gdje je već sunce obasjalo padine Jezerca snijeg biti zadovoljavajući i garantovati bezbjednost…

U samom podnožju Jezerca dočekuje nas jako zračenje ali čemo do vrha imati dobre uslove za penjanje jer su dereze i dalje dobro držale iako je snijeg nešto mekši. Preko dva metra snijega ne dozvoljava da nađemo spitove koje je Cmika sa ekipom postavio prošle godine. Svakako nam, ovog puta, ne trebaju i nećemo postavljati bilo kakvo osiguranje ali bi valjali u situacijama lošeg snijega jer je izlaz sa istočne padine na sjeveroistočni greben izrazito strm i opasan. Konstatujemo da spitovi mogu poslužiti samo za osiguranje u ljetnjim mjesecima kada nema snijega. Jedina opcija je postavljanje novih ali u uslovima velikog snijega kako bi oni ostali iznad sniježnog pokrivača… To će čekati neku novu priliku i organizaciju…

Traverziramo iznad kuloara (Komovski zimski smjer) pa potom direktno na vršni greben. Na sam vrh, pored krsta izlazimo u 11,10 h što znači da nam je za uspon iz Ropojane trebalo 6 sati i 15 minuta. Malo vjetra nam neće poremetiti uživanje na najvišem vrhu Prokletija u i pogledu na planine svuda oko nas…

U silazak krećemo u 12,15 h. Sada je snijeg već značajno mekši, pomalo se i kupi na derezama i zaista moramo biti oprezni i koncentrisani. Najrizičnije i najstrmije djelove otpenjavamo. Dino se dobro snalazi obzirom da mu je ovo prva ozbiljnija tura sa upotrebom zimske opreme.

U silasku niz zadnji sniježni kuloar iznad jezera okliznuo sam se i krenuo niz strmi kuloar. Polušao sam zaustavljanje štapom ali bezuspješno. Rezultat, stotinak metara sam „prešao“ za nekoliko sekundi. Posledice, ništa, malo oguljotine na lijevoj podlaktici. Zaključak, dereze i cepin uvijek idu u paru, a ne kao u ovom mom slučaju cepin na ranac a dereze na cipele… Na drugoj obali jezera zatičemo ekipu planinara iz Plava, koristimo pauzu za dobar odmor jer nam slijedi, uvijek prilično iscrpljujući silazak niz šumu do Zastana i onaj dio od Zastana do Ropojane… Kod auta smo nešto poslije 16 h.

Već na putu autom kroz Vusanje stiže nas kiša. Imali smo sreće, planina je bila milostiva prema nama. Kasnije, u Gusinju, dok smo pili pivo u čuvenoj Kolati gledali smo, bukvalno potop koji je trajao dobra dva sata…

Ostajemo i drugu noć u Gusinju u društvu ekipe koja je penjala Visitor, Saša, Željko, Ribo… U nedelju ujutru, još dok je gusinjska dolina bila u izmaglici, Ćazim, Cmika i ja odlazimo da prošetamo u Grbaju. Ispred doma se pozdravljamo i razgovaramo sa Bojanom i Acom iz Radničkog i planinarima iz Kragujevca koji su, juče, dok smo mi penjali Jezerce, penjali Karanfile i Očnjak. Među njima i Miroljub Petrović. Nismo ni slutili da će to biti naš poslednji susret… Četiri dana kasnije, penjući vršni greben Kučkog koma, Miroljub je, nesrećnim slučajem smrtno stradao. Još jedno upozorenje da su naše planine i staze izuzetno opasne i da, jednostavno, svaki planinar mora ozbiljno shvatiti svaki uspon i znati kakve ga opasnosti vrebaju na putu do vrha. Upozorenje plaćeno, na žalost, najvećom cijenom. Petrović je bio iskusan planinar ali nesreća ne bira i jedan tren na izuzetno krušljivom grebenu bio je koban… Neka je vječna pamjat Miroljubu Petroviću.

I na kraju, još jedan osvrt na uspon na najviši vrh Prokletija. U relativno dobrim uslovima za penjanje, nama, četveročlanoj ekipi u dobroj kondiciji je trebalo preko 10 sati za uspon i spuštanje, uz sat vremena boravka na vrhu. Na turi sam popio 2,5 litra vode. Sve vrijeme bili smo izloženi jakom zračenju i potrebno je zaštititi sve djelove tijela (obavezno dugi rukavi)… Zato savjet svima koji kreću na ovu turu da se dobro pripreme i opreme. Važna je i ekipa sa kom se odlučite u ovaj pohod. Ako ste psihofizički spremni za najvećenapore u planinarenju onda je zagarantovano uživanje u jedinstvenim predjelima i divljoj i netaknutoj ljepoti Prokletija.

Kreni i zagrli dušom sunčana jutra…

Milan Radović

Maja Jezerce, 08.06.2019