Zavicaj

Gusinjske price

Ramo Markisic

07.05.2023 02:17
Slika
 
AMANET MJESECU  

Pošten čovjek, polazeći od sebe, svakome vjeruje.  Učin doček.  Halal mal nikada ne propada.  Amanet i zemlja drži.Bio nekada jedan Gusinjanin, koji je kao i mnogi Gusinjani, bio kiridžija i po malo se bavio trgovinom. Išao je ovaj Gusinjanin u Skadar, Podgoricu i Peć, ali ponekad, sa većim karavanima, i u dalja mjesta. Dopirao je on tako do Skoplja, Seljanika, Dubrovnika.
Stigao tako ovaj Gusinjanin u Skadar sa tri konja, ali nije imao dovoljno para da kupi tri tovara robe, pa odluči da kupi bar jedan tovar. Ode u magaze nekog velikog skadarskog trgovca i kupi tovar razne robe, koju će, kako je mislio lahko prodati gusinjskim dućandžijama. Začudi se Skadranin što Gusinjanin kupi samo tovar robe, a ima tri konja, pa ga, kada ovaj krenu, upita:
– Što ne kupi tri tovara robe nego samo jedan?
– Imao sam para samo za ovo što sam kupio.
– Uzmi robe još dva tovara da ne ideš u Gusinje prazan, pa kad prodaš robu vratićeš mi dug. Znaš, Gusinjani kod mene mogu čitavu magazu robe uzeti veresije, a ne dva tovara.
Natovari Gusinjanin još dva tovara raznovrsne robe, zahvali se Skadraninu i krenu ka Gusinju preko Kastrata. Skadranin zapisa ime Gusinjanina i dug u svoj defter.
Stiže Gusinjanin u svoje Gusinje, dobro prodade robu, odmori se dva-tri dana i ponovo krenu za Skadar. Zaradio je para da vrati dug i da ponovo kupi tri tovara robe. Pored toga i robu koju nosi iz Gusinja dobro će prodati u Skadru. Uhvati ga noć na nekoliko sati hoda od Skadra, pa riješi da, čim nađe zgodno mjesto, prenoći, pa će ujutru poraniti i po hladu stići u Skadar. Ugleda jedno veliko razgranato stablo divlje trešnje. Kad stiže do trešnje, rastovari konje, skide im samare i sveza ih konopcima da pasu od suše sparušenu travu. Od praznih vreća i konjskih prekrivača napravi ležaj, pa zatim uze iz bisaga komad kolobotnjeg hljeba i parče sira. Pošto večera, krenu ka ležaju, jer je bio prilično umoran. Tad ga uoči hajduk, koji je živio od krađe. Priđe do Gusinjanina i pozdravi ga. Gusinjanin ga pozva da sjedne. Upoznadoše se, saviše po cigaretu duhana i započeše razgovor. Pita hajduk Gusinjanina:
– Gdje si krenuo?
– Idem u Skadar da kupim nešto robe i vratim dug, pa me uhvati noć. Pošto u ovom kraju ne poznajem nikoga, ovo mjesto kod ove trešnje učini mi se pogodno za noćenje. A ti, odakle si?
– Ja sam iz Skadra. Bio sam kod prijatelja Kastrata. Zajedno ćemo ići za Skadar.
Pripremi Gusinjanin i “musafiru” ležaj, pa legoše da spavaju. Gusinjanin je nepovjerljiv, prevrće se na ležaju, nikako da zaspi. Pritaji se hajduk kao da spava, čak i poče da hrče. Oslobodi se i Gusinjanin, pa zaspa.
U neko vrijeme ustade hajduk, polahko priđe do Gusinjanina, sjede mu na grudi, uhvati ga rukama za grlo i poče da ga davi. Probudi se Gusinjanin, pokuša da se odbrani, ali uzalud. Iskolači oči i visoko na nebeskom svodu ugleda pun mjesec i uspije, prije no što ispusti dušu, da kaže:
– Amanet mjeseče, samo ti viđe da poginuh ni kriv ni dužan. Reci nekome, da mi se zna grob i da mi se krv ne izgubi.
Hajduk natovari konje sa robom i ode. Sjutradan, mještani nađoše Gusinjanina i sahraniše ga ispod trešnje.
Kada stasa, sin ovog Gusinjanina, koji je u vrijeme pogibije oca imao dvanaest godina, sa dva druga, vršnjaka, krenu u Skadar. Htjeli su da kupe neke sitnice za kuću, a više da prošetaju i vide Skadar u kojem nikada nijesu bili. Uz put priča on društvu kako mu je otac krenuo za Skadar prije ravno deset godina da vrati dug i da kupi tri tovara robe, ali od tada ne bi nikakvog glasa od nega. Vjerovatno su ga pljačkaši presreli i ubili, jer je za Skadar išao sâm.
– Nije džais na dalek put kroz nepoznati kraj ići sam. – reče on društvu.
Na po dana puta od Skadra, uputi se sa njima jedan čovjek. I on bijaše krenuo u Skadar. Uhvati ih na putu noć, ali kako mjesec bijaše zasijao riješiše da se nigdje ne ustavljaju, jer se dobro vidi, kako bi sjutra rano bili u Skadru. Naiđoše kod one trešnje i zastadoše da se malo odmore. Kada posijedaše ugledaše jedan grob ispod trešnje, koji se jedva raspoznavaše. Nepoznati čovjek se nešto zamisli, zagleda se u mjesec, pa se glasno nasmija. Obrati mu se sin poginulog Gusinjanina:
– Baš je lijepo kada mjesec ovako sija, te se vidi kao po danu. A ti, što se nasmija?
– Gledam ovaj grob. Sjetih se jednog događaja od prije desetak godina. Baš ispod ove trešnje jedan trgovac iz Gusinja poruči mjesecu Amanet mjeseče, samo ti vidje da poginuh ni kriv ni dužan. Reci nekome da mi se zna grob i da mi se krv ne izgubi, kao da mjesec može da govori. – reče nepoznati putnik.
Dosjeti se sin poginulog Gusinjanina da razgovara sa ubicom svoga oca, jer je samo ubica mogao čuti šta je Gusinjanin rekao. Iz pojasa izvadi kuburu, uperi je u nepoznatog i reče:
– Ispričaj nam kako se dogodila pogibija tog čovjeka.
– Prije deset godina išao sam ovim putem sa namjerom da ukradem nešto iz ovih sela. Ispod ove trešnje ugledah tri konja, pa polahko priđoh da osmotrim i da ih ukradem. Ugledah čovjeka koji spremaše konak, a kraj njega tri tovara robe. Pomislih, bolje da uzmem i tu robu no samo konje. Priđoh do tog trgovca, upoznadoh se sa njim i pošto se malo odmorismo legosmo da spavamo. Kada Gusinjanin zaspa, ja ustadoh i udavih ga. Uzeh i pare koje kod njega nađoh. Posljednje riječi Gusinjanina bile su: Amanet, mjeseče, samo ti vidje da poginuh ni kriv ni dužan. Reci nekome da mi se zna grob i da mi se krv ne izgubi.
– Mjesec mi kaza da si ti ubio moga baba. – reče Idriz i opali iz kubure.
Kod ubice svog oca mladić nađe pun ćemer novca i uze ga, pa sa drugovima krenu ka Skadru.
Kad stigoše u Skadar, odoše da se raspituju od jednog dućana do dugog, ne bi li našli onog trgovca kod kojeg je Gusinjanin uzeo robu na veresiju, kako bi vratili dug. Jedan starac im reče:
– Biće to Ahmetaga. On je Gusinjanima redovno davao robu na veresiju. Ima magaze kod baščalaka. Sinovi mu sada drže magaze.
Nađoše Ahmetove magaze. Tu bijahu njegovi sinovi. Objasniše im mladići iz Gusinja razlog posjete. Dođe i stari Ahmetaga. Obrati mu se sin poginulog Gusinjanina:
– Ahmetaga, čuli smo da si ti najviše davao robu na veresiju gusinjskim trgovcima, pa smo došli da vidimo da li ti je neko od njih ostao dužan.
– Ne sjećam se. Gusinjani su redovno mirili svoj dug. Ako mi je neko ostao dužan, to mora da je bilo veoma davno.
– Donesite mi stare deftere, reče sinovima.
Kada mu doniješe deftere, u kojima je bilježio dugovanja, reče sinu da čita i vidi da li ima neko da nije vratio dug, da nije platio robu. Sin gleda deftere i nađe da prije deset godina jedan Gusinjanin nije platio 1000 groša za robu i od tada ga više vidjeli nijesu. Izvadi sin poginulog Gusinjanina ćemer sa novcem i pruži ga starom Skadraninu:
– Naplati dug.
Skadranin izbroji 1000 groša, pa ostalo vrati mladiću govoreći:
– Prošetajte po čaršiji i oposlite što imate, pa kad završite dođite na ručak kod mene.
Mladići se zahvališe Ahmetagi i odoše da prošetaju Skadrom. Stigoše tako i na stočni pijac, da vide šta ima, kako se kreću cijene stoke. Dosta su slušali o skadarskoj pijaci. Naiđoše tamo na jednu ženu koja ide od čovjeka do čovjeka i traži pomoć. Po nošnji zaključiše da je iz sela sjeverno od Skadra. Kada stiže do njih, Malisorka im se obrati:
– Nijesam prosjačica. Hudovica sam i njivim petoro sitne djece. Da bi djeca imala šta sa hljebom da jedu, uzeh kod jednog komšije kravu na ćesim. Prije mjesec dana ukrade mi hajduk kravu, pa mi djeca ostadoše da suhotuju, da nemaju sa čime da prismoče zalogaj hljeba. A onaj čovjek kod koga sam kravu uzela na ćesim, svakog dana dolazi i zahtijeva da mu vratim kravu. Eto moram da prosim da bih mu kupila kravu.
– Vidje li gdje po pijacu kravu muzaru? – pita je sin poginulog Gusinjanina.
– Tu nedaleko ima jedna dobra krava na prodaju, ali zalud kad sam skupila samo malo para. Oskudica je, nema narod.
– Hajde da je pogledamo. – reče mladić.
– Pitaju vlasnika krave za cijenu, a ovaj im reče da je ispod 200 groša ne da. Izbroji mu mladić 200 groša, a njemu ostade samo jedan groš. Uze kravu i dade je ženi. Dade joj i taj jedan groš, govoreći:
– Vodi kravu da ti djeca ne suhotuju, a za ovaj groš im kupi nešto.
Žena zahvaljuje i blagosilja. Hoće da zna ko su, odakle su, da kaže djeci. Neće ona ni njena djeca to dobročinstvo zaboravit. Kad se razdvojiše, Malisorka reče:
– Samo Gusinjani mogu biti ovakvi.
Vratiše se tri mladića iz Gusinja u magazu starog Ahmetage, da bi mu sve ispričali.
– Ne možemo ovdje da razgovaramo, jer mušterije stalno dolaze i odlaze. Zatvorite magazu, pa da idemo kući. – reče Ahmetaga sinovima.
Svi zajedno odoše u kuću Ahmetaginu.
Pošto se odmoriše, sin poginulog Gusinjanina sve detaljno ispriča o pogibiji svog oca i o susretu sa ubicom. Kada mladić završi, Ahmetaga će mu:
– Hvala Allahu, dobroga evlada. Eto, djeco, i mjesec je održao amanet, zapamtite:
– Pošten čovjek, polazeći od sebe, vjeruje svakome;
– Pare nose smrt sa sobom onome ko ne zna da ih čuva;
– Učin, doček;
– Halal mal ne propada nikada;
– Amanet i zemlja drži.
Kada su se vraćali za Gusinje, svratiše na grob Gusinjanina i urediše ga. Zamoliše najbliže seljane da ga povremeno urede, jer je to grob njegovog oca – da mu se grob ne zaboravi.
Seljani ubicu bijahu sahranili podalje od trešnje, ispod jednog gloga.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
0 0

Brojač posjeta

Ukupno pregleda: 631738

Kontaktirajte nas

 

 

Euro Gusinje,Inc
Facebook
Instagram
Redakcija web portala

Mapa: Gusinje i Plav

IKC Gusinje