KOSAČ
Jednog dana u rano proljeće 1913. godine vraćao se iz Plava Šećo Bajramov, koji je prije dva-tri mjeseca stigao sa Cetinja, gdje je bio odveden sa Duljkom Muljovim, sa grupom najuglednijih Plavljana i Gusinjana, kao talac 1912. godine. Stiže Šećo na Ulicu, poveliki prazan prostor u sredini sela gdje su se seljani okupljali, nedaleko od kuće Seljmana Kuča koja je bila sjedište Vojnoseljske opštine. Tu bijaše poveći skup seljana pravoslavca, koji o nečemu žučno raspravljahu.
– Pomaga Bog! – pozdravi ih Šećo. Bog ti pomogao! – odgovoriše mu komšije.
Ne moga Šećo da razmine, jer ga mnogo interesovaše o čemu pričaju, pa, iako ga ne zvaše, priđe im.
– O čemu se to dogovarate? – pita ih Šećo.
– Pratio mi je naš gospodar, kralj Nikola, kolaš da ga dadnem Vojnoseljaninu kojeg narod na skupu proglasi za najboljeg junaka, za najkuražnijeg i najzaslužnijeg. Ja neću da odredim ko je to među Vojnoseljanima, a oni sami ne mogu da se dogovore.
– Bog ti pomogao! – odgovoriše mu komšije.